Posljednja pjesma (Vuku Bojoviću)

Čovjek je prostranstvo
I kada jednom otputuje
To ne znači nužno
Da se na njegovom dlanu
Više neće rađati sunce

Noćas nas je zauvijek ostavio
Nekadašnji prijatelj i brat
Nekadašnji ktitor i zaštitnik
Beogradskog zoo - vrta
I posljednjeg bastiljona
Dobre nade Dobri naš
Gospodin Vuk Bojović

Otišao je
Kako bi i sam rekao
Tek da protegne noge
Tek da pozdravi ovaj
Septembrom okupirani
Kalemegdan

I da se usput možda
Mimo zdrave volje
Preobrati u drvo
Koje će svakim listom
Sanjati svoj BEOGRAD